Emil Jurcan jedini je arhitekt na hrvatskoj sceni koji se paralelno aktivno bavi teorijom, praksom, aktivizmom, politikom arhitekture i izdavaštvom. U posljednje vrijeme dovršio je nekoliko zapaženih arhitektonskih realizacija, pogotovo na temu obnove arhitektonske baštine, ali posljednjih godina vršio je i dužnost predsjednika Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA), organizirao Zagrebački salon, ustanovio je arhitektonsko-aktivističku Pulsku grupu (s kojom je i predstavljao Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu), pokretač je biblioteke Dobrolet, osnivač zadruge Praksa i umjetnik. Njegova nemirna i odgovorna interogacija konstantno zapitkuje o smislu arhitektonskog djelovanja danas i moralnosti arhitekture – političke, profesionalne i građanske.
Oris: Odakle potreba za ovakvom višesmjernom aktivnošću?
Emil Jurcan: Mislim da je arhitektura uvijek u centru – arhitektura je ono što me zanima i kroz bavljenje arhitekturom uviđam da su neki njezini segmenti problematični, da joj nešto nedostaje ili da neke inpute treba dobiti iz drugih polja, kao što su aktivizam, društveni angažman, teorija, glazba... Primjerice, volim filozofiju, ali sam svjestan da se nikad neću profesionalno baviti filozofijom niti bih to želio. Zanimljivije mi je imati arhitekturu u fokusu dok se bavim nekim, u odnosu na nju, perifernim stvarima.